U šarolikom morskom društvu, pojedine vrste ribe izdvajaju se svojim izgledom, okusom, dimenzijama ili uzbuđenjem koje pružaju uspješnom ribolovcu zbog čega često dobivaju različite nadimke ili titule. Tako je zubatac prozvan “carem od riba”, orada je kraljica, a o lubinu se često govori kao o kralju. Naoko po ničemu posebna, u tom probranom društvu riba s titulama našla se i srdela. Iako ne spada u zvučne plemićke titule, vjerojatno ćete se složiti da je „hraniteljica“, ljudima koji žive uz more, mnogo važnija od nekakvog cara, kraljice ili kralja. Svoju titulu srdela duguje činjenici da je od pamtivijeka jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija vrsta u ribarstvu na našim prostorima. Zbog učestalosti i činjenice da se u moru kreće u velikim jatima, srdela je uvijek bila vrlo zastupljena u ribarskim ulovima, na ribarnicama, a i na stolovima priobalnog stanovništva. Osim što je othranila nebrojene generacije na obalama Jadrana zaslužna je i za razvoj brojnih mjesta na našim otocima i priobalju u kojima je lov i prerada srdele bila glavna gospodarska aktivnost kroz povijest. Svoju važnost za ribarstvo srdela je zadržala do danas što potvrđuje činjenica da na sitna plava riba, prvenstveno srdela i inćun, čini preko 80 % ukupnog ulova Republike Hrvatske.
Zahvaljujući novijim znanstvenim spoznajama o važnosti redovitog unosa omega – 3 masnih kiselina te njihovom pozitivnom utjecaju na zdravlje, srdela se danas u nutritivnom smislu ne smatra samo „hraniteljicom“ već i „kraljicom“ zbog visokog sadržaja omega – 3 masnih kiselina, biološki vrijednih proteina te vitamina i minerala i svrstavamo ju u najkvalitetnije namirnice iz mora. Zbog nježne građe, za očuvanje kvalitete srdele izrazito je bitno rukovanje ribom i održavanje hladnog lanca od samog trenutka ulova pa sve do trenutka prerade ili konzumacije. U sklopu istraživanja prakse rukovanja ribom na ribarskim plovilima te njenom utjecaju na kvalitetu srdele, pružila mi se prilika prisustvovati lovu na srdelu na nekoliko brodova iz flote ribarske zadruge Omega 3. Uz to što sam profesionalno vezan uz ribu kao namirnicu, u meni se skriva strastveni ribolovac i ljubitelj mora koji nije smio propustiti ovakvu priliku, tako da sam s veseljem prihvatio poziv da iz prve ruke vidim kako izgleda lov na srdelu.
Iz literature sam znao da se srdela lovi okružujućom mrežom plivaricom – srdelarom uz upotrebu umjetne rasvjete za privlačenje i sakupljanje ribe na određenom području. Budući da se za sakupljanje i zadržavanje ribe na određenom mjestu koristi umjetna rasvjeta, ovaj ribolov provodi se u periodu od 20 dana mjesečno koji se naziva mrak ili škur, tj. u noćima kada puni mjesec svojom svjetlošću ne ometa sakupljanje ribe uz ribarsko plovilo. Nakon odabira ribolovne pozicije, plovilo se sidri, pali se umjetna rasvjeta koja kroz noć okuplja jata sitne plave ribe u blizini plovila te se pred jutro okupljena riba okruži mrežom, ukrca na palubu broda i transportira na kopno. Ništa lakše od toga, zar ne? Moram priznati da mi je par ribolova plivaricom kojima sam prisustvovao otvorilo oči te sam se iznenadio opsegom cijele „operacije“, od potrebne opreme, posade, do nebrojenih detalja koji omogućuju uspješan lov te plasman na tržište uz maksimalno očuvanje kvalitete ulova. Uz nadu da će vam biti zanimljivo (i korisno) kao i meni, u nastavku teksta pokušat ću vam opisati lov srdele plivaricom i njen put od morskih prostranstava do naših tanjura.
Prema dogovoru, u zadarsku luku Gaženica stižem nešto prije 3 sata popodne te nakon kratke šetnje rivom nalazim brod „Galo“ na koji se trebam ukrcati. Na brodu je sve spremno za polazak, posada je spremna, jednako kao i namirnice i led za hlađenje ribe, jer se nikad ne zna kada će količina ulova opravdati povratak na kopno. Nakon srdačnog dočeka i kratkog upoznavanja, krećemo prema vanjskoj strani Dugog otoka gdje se posljednjih dana ostvaruju dobri ulovi srdele. Put od 3 sata kratim razgovorom sa kapetanom Damirom Mišlovom koji mi priča o svojim ribarskim početcima na Pacifiku te povratku u Hrvatsku gdje se odlučio nastaviti baviti ribarstvom. Nakon početnog perioda uspješnog ribarenja po Jadranu odlučio je prodati svoj prvi brod te krenuti u gradnju broda prema svojem dizajnu i željama te je tako nastao „Galo“.
Brod je to od 25 m dužine, s prostranom palubom čiji krmeni dio zauzima uredno složena mreža, a na središnjem dijelu smješteno je 40-ak izotermičkih sanduka za transport ulova, dizalica, vitlo za skupljanje mreže, a na gornjem dijelu kabine smještena je umjetna rasvjeta, dodatne kašete i izotermički sanduci te pumpa za ukrcaj ulova koja je najnovija investicija u fazi testiranja. Prostor na krovu kabine i paluba iskrižani su spletom različitih cijevi, konopa i sajli koji neiskusnom oku izgledaju kaotično, no dobro uigrana posada točno zna što radi te tijekom lova zajedno sa brodom i opremom funkcioniraju kao jedno. Unutar kabine nalazi se kuhinja iz koje se širi miris večere koja se sprema i salon u kojem 6 članova posade krati vrijeme do večere uz utakmicu Lige prvaka. U prednjem dijelu smještena je kormilarnica u kojoj je kapetan, okružen hrpom elektroničke opreme poput radara i GPS uređaja za navigaciju, radio stanica, sonara i eho sondera za traženje ribe te VMS uređaja pomoću kojega službe nadzora i inspekcije u svakom trenutku mogu locirati plovilo. Ispod palube nalaze se kreveti i kabine za spavanje te strojarnica u kojoj su, osim motora, smješteni uređaji i komore za hlađenje morske vode, ledomat za proizvodnju leda te upravljačka ploča za sve instalirane uređaje. Strojarnica je uistinu impresivna te zbog instalirane opreme, materijala i čistoće lako možete pomisliti da se nalazite u prehrambenoj industriji, a ne na ribarskom plovilu.
Taman u vrijeme večere prolazimo svjetionik Veli rat na Dugom otoku i kako krećemo prema pučini u meni se budi onaj pritajeni ribolovac te odlazim u kormilarnicu do kapetana baciti pogled na ekran eho sondera koji nam je trenutno jedina veza sa onim što se zbiva u podmorju. Svako toliko na ekranu se pojavi velika crvena mrlja koja označava zbijeno jato ribe i situaciju u kojoj bi svaki sportski ribolovac zaustavio brod i spustio udicu, ali kapetan i dalje plovi ne pokazujući interes za zbivanja na ekranu sondera. Nakon nekog vremena više ne mogu izdržati pa poput malog djeteta počinjem ispitivati kapetana zašto nismo stali tu ili tamo kad sonder crta toliko ribe. „To nije ono što tražimo.“ sa smiješkom mi odgovara te zaustavlja plovidbu na mjestu koje neiskusnom oku ne izgleda ni po čemu posebno. Ekran sondera gotovo je prazan, posut sitnim točkicama koje ne izgledaju ni približno impresivno kao silna jata koja smo propustili. Gledam u nevjerici i u sebi se nadam da kapetan zna što radi, jer ako ulov bude loš mogli bi pomisliti da sam ja donio lošu sreću na brod.
Oko nas nalazi se nekoliko drugih plivarica te spuštamo sidro i palimo reflektore tek nakon što smo se dovoljno udaljili od njih kako ne bismo jedni drugima smetali u ribolovu. Posada ne dijeli moje uzbuđenje te odlazi na počinak. Iako mi je čini da je jako rano, kasnije shvaćam da im je ovo jedina prilika za ugrabiti nešto sna. Naime, nikad se ne zna u kojem će trenutku kapetan odlučiti da je pravi čas za spuštanje mreže, a tada spavanja nema i cijela posada mora biti spremna odraditi svoj posao. Budni ostaju jedino kapetan čija je zadaća locirati ribu i odrediti mjesto gdje će se te noći loviti te jedan član posade kojeg je dopala „gvardija“ tj. dužnost da nadgleda zbivanja na brodu i oglasi uzbunu u slučaju da nešto krene po zlu.
Iako se već potpuno smračilo, jaki ferali usmjereni prema morskoj površini stvaraju dojam dnevnog svjetla i aktiviraju cijelu hranidbeni lanac u neposrednoj blizini broda. Promatrajući površinu mora s brodske palube, prvo primjećujem mnoštvo sitnih organizama, vjerojatno planktonskih račića, različitih ličinki i drugih organizama privučenih jakim svjetlima. Kroz neko vrijeme počinjem primjećivati i poneku lokardu, iglicu i bukvu koja propliva uz brod, ali srdeli ni traga. Ulazim u kabinu i prvi pogled na sonder ostavlja me u čudu – cijeli ekran crvene je boje, od dvadesetak metara dubine pa sve do samog dna koje se nalazi na nekih 70 metara. Unatoč tome, kapetan nije u potpunosti zadovoljan jer se svakih nekoliko minuta na ekranu pojavi par velikih lukova i naše se jato smanji i gotovo nestane. Veliki lukovi na ekranu označavaju vrh hranidbenog lanca kojeg smo aktivirali svjetlom, tj. predatore poput tuna ili dupina koji su se došli počastiti sitnom ribom sakupljenom ispod broda te ju svakim prolaskom kroz jato raspršuju. U nekim slučajevima mogu biti toliko ustrajni da u potpunosti rastjeraju sitnu ribu ili oštećuju mrežu u završnoj fazi te u potpunosti onemoguće ribolov. U to sam se uvjerio oko 1 sat ujutro kada je kapetan odlučio dići sidro i premjestiti se par milja sjevernije u smjeru Premude.
Iako je pola noći ribolova izgubljeno, promjenom pozicije riješili smo problem tuna i dupina te je kapetan, zadovoljan količinom ribe okupljenom pod našim svjetlima, nešto prije svitanja odlučio da se isplati spustiti mrežu. Posada je u kratkom roku budna i raspoređena na svojim pozicijama. Dok dižemo sidro, jedan član posade otiskuje se od glavnog broda u pomoćnom plovilu. Nakon što je upaljen feral na pomoćnom plovilu, svjetla na glavnom brodu postupno se gase te riba ostaje okupljena ispod pomoćnog plovila. Prateći lokaciju i ponašanje jata na sonaru, kapetan izdaje naredbu te glavni brod uz pomoć drugog pomoćnog plovila mrežom zapasuje ribu sakupljenu ispod ferala. U manje od 2 minute, mreža duljine 800 metara i visine 70 metara formirala je zatvoreni krug te se dno mreže steže povlačenjem čelične sajle provučene kroz prstene na donjem rubu mreže. Nakon što su svi prsteni sakupljeni i vezani uz ogradu glavnog broda jato ribe nalazi se unutar zatvorene „vreće“ iz koje nema bijega. Mreža se nakon toga podiže ručno uz pomoć kolotura i u trenutku kad je riba dovoljno sabijena unutar mreže uranja se usisna cijev pumpe i započinje ukrcaj ribe na palubu.
Tijekom podizanja mreže dio posade pripremio je mješavinu hlađene morske vode i leda koja služi za brzo hlađenje, tzv. „šokiranje“, ulovljene ribe što je ključno za maksimalno očuvanje njene kvalitete. Riba se na palubu transportira u mlazu morske vode pomoću pumpe te se, nakon izdvajanja morske vode u separatoru, direktno ispušta u izotermičke sanduke s mješavinom vode i leda. Nakon što je pojedini sanduk pun, riba se temeljito izmiješa sa vodom i ledom kako bi se osiguralo jednakomjerno i brzo hlađenje. Kapetan koji je do nedavno s ostatkom posade izvlačio mrežu, sada pomno nadgleda ukrcaj i daje upute ukoliko je neki od sanduka potrebno dodatno promiješati ili dodati veću količinu leda. Po završetku ukrcaja, mreža se slaže na krmu broda, pomoćne brodice se vežu u tegalj te krećemo prema iskrcajnom mjestu u Gaženici. Unatoč promjeni pozicije tijekom ribolova, kapetan je relativno zadovoljan ulovom od oko 9 tona srdele i telefonskim putem zadruzi javlja lokaciju i očekivano vrijeme iskrcaja kako bi nas kamion hladnjača dočekao čim pristanemo.
Iako je ribolov uspješno priveden kraju, kapetan se još ne može opustiti jer je ribu potrebno iskrcati te u što kraćem roku dostaviti do pogona za preradu Omege 3 koji je smješten u blizini Benkovca. Nakon što sam priznao da sam ugodno iznenađen načinom rada na brodu, posvećenosti detaljima i brizi oko kvalitete ulova, kapetan mi objašnjava kako je zadruga izrazito osviještena po pitanju kvalitete ribe budući da njihovi kupci iz inozemstva traže samo najkvalitetniju ribu i spremni su je adekvatno platiti. Zbog toga su, od osnutka zadruge, investirali u najmoderniji pogon za zamrzavanje sitne plave ribe, ledomate za opskrbu brodova ledom te u brzi transportni lanac tj. u kamione hladnjače kojima pokrivaju cijelu našu obalu, od Istre do Dubrovnika, i na taj način osigurali sve uvjete za očuvanje kvalitete ulova. U skladu s tim, zadruga jednaki pristup očekuje i od svojih ribara te se nakon prijema u pogonu ocjenjuje kvaliteta ulova svakog pojedinog broda što je temelj za formiranje otkupne cijene.
Tijekom našeg razgovora uplovljavamo u luku Gaženica gdje nas na rivi već čeka kamion Omege 3 iz kojeg vozač ručnim viličarom iskrcava izotermičke sanduke sa ledom. Nakon što je brod vezan, sanduci s ribom se pomoću dizalice iskrcavaju na kopno te u kamion hladnjaču, a na brod se ukrcavaju sanduci s ledom poslanim iz pogona za preradu. Cijeli iskrcaj traje četrdesetak minuta nakon čega kamion kreće put Benkovca, a posada može na zasluženi odmor ili kraću šetnju kopnom, budući da kroz nekoliko sati ponovno kreću prema pučini. Opraštam se od kapetana i posade, sjedam u auto i krećem prema pogonu za preradu kako bih popratio naš ulov do kraja njegovog puta, prisustvovao ocjeni kvalitete i preuzeo podatke iz mjernih uređaja koje sam instalirao u izotermičke sanduke, no to je tema za neki od idućih tekstova.
Za kraj mogu reći da se nadam da vam je ovaj tekst bio zanimljiv kao što je i meni bilo zanimljivo tijekom svih ribolova plivaricom kojima sam prisustvovao. Iako se drugi brodovi na kojima sam bio razlikuju od „Gala“ dimenzijama, tipom i količinom opreme, tijek ribolovne operacije približno je jednak, kao i briga oko kvalitete ulova. Ono što je također jednako je srdačan prijem na svakom od tih brodova te se nadam da sam vam ovim tekstom uspio prenijeti barem dio korisnih znanja i informacija i lijepih uspomena koje sam ponio sa svakog od ovih ribolova.
doc. dr. sc. Tibor Janči
Laboratorij za tehnologiju mesa i ribe
Prehrambeno-biotehnološki fakultet
Sveučilište u Zagrebu
