Godine 1959. 25-godišnji pjesnički vunderkind Branko Miljković objavio je u Beogradu pjesničku zbirku “Smrću protiv smrti”. Jedna od pjesama u toj zbirci nosila je jednostavan naslov: “Jugoslavija”. U njoj Miljković glorificira revolucionarni duh mlade države prikazujući revoluciju heraklitovskim slikama mijene i vatre, donosi jutarnji.hr.

Na jednom mjestu u toj poemi Miljković je opjevao i industriju. No, za razliku od socrealističkih lirika koje su više inspirirale visoke peći, pjesnik rođen u Nišu s fascinacijom pjeva o – primorskim fabrikama ribljih konzervi. “U fabrikama ljudi konzerviraju sunce”, piše Miljković, “Koje se javlja na najrazličitije načine/U plodu i kamenu podjednako/Prvi put slatko drugi put vrelo/Sada ima sve što je njeno/Na jugu More na severu oblake.”

Nisu se bez razloga upravo fabrike konzervi našle u imagološkom repertoaru Miljkovićeve poeme. Jer, kad koncem 50-ih mladi i tragično preminuli pjesnik piše svoju patriotsku pjesmu, i sardine i tvornice konzervi bile su značajan dio svakodnevnog života i nacionalne ekonomije. Riblje konzerve 50-ih bile su sastavni dio prehrane fizičkih radnika, građevinara, pomoraca, izviđača, vojnika i mladih na radnim akcijama. Godinu dana prije nego što će poema biti objavljena 1958. – u Jugoslaviji će raditi 27 fabrika ribljih konzervi, od čega 22 u Hrvatskoj, tri u Sloveniji i dvije u Crnoj Gori. U tada još uvelike ruralnoj Jugoslaviji izvoz poljoprivredno-industrijskih dobara činio je dobar dio izvozne zarade. Riblje su konzerve bile tada činile 13% ukupnog izvoza, a Jugoslavija je bila treći najveći proizvođač ribljih konzervi na svijetu, nakon Portugala i Maroka.

Miljković nije poživio dovoljno da bi vidio što će se dogoditi sa zemljom koju je opjevao u svojoj poemi. Samo dvije godine nakon što je objavio “Smrću protiv smrti” nađen je u mrtav, obješen o stablo u jednom zagrebačkom parku. Pjesnik iz Niša nije ni u najluđoj uobrazilji mogao zamisliti obrat ekonomske sudbe koji će doživjeti industrija kojoj je pjevao. Šezdeset godina nakon njegove smrti, naime, na Jadranu je preostala tek pokoja “fabrika” u kojoj se “konzervira sunce”. Ali, fabriku ribe zato ima – njegov rodni grad, Niš.

Industrijski egzodus

Jer, godine 2005. upravo su u Niš preneseni strojevi razmontirane tvornice sardina Neptun iz Komiže na otoku Visu. A ta selidba komiških strojeva samo je dio jedne mnogo šire priče. Tijekom posljednjih 20 godina, svjedoci smo malog industrijskog egzodusa u kojem se proizvodnja ribljih konzervi s prostora priobalja seli u zaleđe – od slovenske Pivke, preko Ravnih kotara, Čaporica pa do hercegovačkog Stoca i, dakako, Niša. Priobalni su krajevi ostali tako bez jedne od svojih rijetkih autohtonih industrija, utemeljenih na kvalitetnom lokalnom sirovinskom resursu. Ostali su – naposljetku – i bez industrije koja se snažno utisnula u lokalne identitete i memoriju.

A upravo tim identitetima i memoriji posvećena je knjiga koja je nedavno izišla u hrvatskom prijevodu. Riječ je o historiografsko-etnološkom zborniku “Priče iz konzerve – povijest prerade i konzerviranja ribe na sjeveroistočnom Jadranu” koji su uredili slovenski znanstvenici Iva Kosmos, Tanja Petrović i Martin Pogačar. Zbornik je nastao kao rezultat znanstvenog projekta te uključuje tekstove 11 znanstvenika – povjesničara, etnologa i povjesničara umjetnosti – iz Slovenije, Hrvatske i Njemačke. Zbornik nadalje sadrži i brojne literarne, afektivne osvrte na osobnu mitologiju i memoriju konzervi, kao i tekstove o umjetničkoj refleksiji na tu industrijsku baštinu. Knjiga, k tome, donosi doista očaravajući likovni materijal, od desetina starih fotografija do davnih i nerijetko prelijepih primjera industrijskog dizajna limenki i etiketa. Sve to skupa sad je dostupno i na hrvatskom, u knjizi koju je objavio nakladnik Srednja Europa.

Posljednjih godina regionalne su historiografije, publicistike, muzeologija i dokumentarni film proizvele sijaset knjiga, filmova i izložbi koje komemoriraju industrijsku baštinu, od Sinja do Kopra i od Siska do Splita. Ta se kulturna i znanstvena proizvodnja što hotimice, što nehotice pretvara u slavljenje socijalizma. To nije čudo, imaju li se na umu razmjeri industrijalizacije u drugoj Jugoslaviji te razmjeri deindustrijalizacije u hrvatskoj tranziciji. Treba odmah reći – zbornik “Priče iz konzerve” ponešto je drukčiji. Drukčiji je ponajprije zato što industrija ribljih konzervi na Jadranu ima “timeline” stubokom drukčiji od većine drugih industrijskih grana. To je, naime, jedna od rijetkih industrija koje su imale svoj zenit još u 19. stoljeću. Riječ je o jednoj od rijetkih samoniklih, autohtonih industrija na našim prostorima koje su prethodile socijalizmu. Štoviše: za razliku od drugih industrija koje zrelom socijalizmu duguju svoj bum, industrija konzervirane ribe upravo u tom razdoblju silazi sa scene. Dok su druge jadranske industrije bile čedo modernizacije, tvornice konzervirane ribe upravo su zbog modernizacije postale neželjeni, neprofitabilni balast.

Uloga vojske

Riblje konzerve od samog su početka bile, i do kraja ostale neraskidivo vezane uz javne rezerve, državu, i – još konkretnije – vojsku. I sam je izum konzerviranja, uostalom, skopčan uz jednu vojnu narudžbu. Godine 1795. Napoleonova je Francuska objavila natječaj za rješenje kojim bi se uščuvala hrana tijekom dugih vojnih kampanja. Na natječaju je pobijedio izumitelj Nicolas Appert koji je osmislio način da se hermetički zatvorena posuda skuha u kipućoj vodi. Appert je razvio tehniku, iako još nije razumio kako ona funkcionira, jer znanost još nije poznavala ni bacile ni pasterizaciju. Appertove su “konzerve” – međutim – bile staklene, što je bilo nepraktično. Stoga je godine 1810. engleski poduzetnik Peter Durand unaprijedio Appertov izum tako što je staklo zamijenio limom: time je postao otac današnje konzerve. Prve su se konzerve zatvarale olovom, što nije bilo zdravstveno najsretnije. Koje je to posljedice moglo imati, znaju oni koji su gledali sjajnu TV seriju “Terror” (2018.) kreatora Davida Kajganicha. Godine 1848. dugotrajna je prehrana konzervama pečaćenim olovom skrivila trovanje posada brodova “Erebus” i “Terror” koji su dvije godine počivali zarobljeni u ledu uz sjevernu kanadsku obalu. Trovanje bi počelo tako što bi mornarima pomodrjele desni, a završilo bolnom agonijom.

Tijekom 19. stoljeća tvornice konzervirane ribe nicale su poput gljiva diljem bretonske obale. U razdoblju prije struje bilo je bitno da se kvarljiva riba konzervira čim stigne s ribarice pa su tvornice nicale upravo u ribarskih komunama: najjača je bio Nantes. No, u tom razdoblju industrija prvi put otkriva ćudljivu prevrtljivost svoje glavne sirovinske baze: sitne plave ribe. Sardela, naime, nije najpouzdanije čeljade: migrira, nestaje i vraća se. Oko 1880. dolazi do prvog nestanka sardele u Bretanji pa se francuska industrija konzervi seli u Portugal koji će postati (i zadugo ostati) najveća riboprerađivačka velesila: oko 1925. imat će 400 tvornica za konzerviranje ribe.

Priča o filokseri i vinskoj klauzuli uči nas je da je već u 19. stoljeću istočnojadranska ekonomija bila na udaru proto-globalizacijskih procesa. Konjunkture i krize na dalekim morima utjecale su već i tada na ekonomiju malih dalmatinskih i istarskih mjesta. To vrijedi za vino pa vrijedi i za sardelu u konzervi. Upravo oko 1880. – u trenutku kad u svijetu potražnja konzervi nadmašuje ponudu – počinje istočnojadranski ribo-industrijski eldorado. To je razdoblje kad nastaje glavnina od gotovo 60 tvornica ribljih konzervi na Jadranu: u Rijeci i Jelsi 1861.,u Komiži 1870., Izoli 1879., Rovinju 1882., Fažani 1884., Komiži 1890., u Korčuli 1892., Cresu 1896., Veloj Luci 1898., Salima 1904., Postirama 1907., Milni 1909. Do prvog će svjetskog rata biti otvoreno 27 tvornica sardele. Samo jednu od njih osnovat će mjesni kapital, onaj braće Mardešić (Fratelli Mardesich) u Komiži 1870. Za većinu njih bit će zaslužan samo jedan poduzetnik. To je sudetski Čeh Karel Varhánek (Carl Varhánek) koji će sam u Monarhiji podići sedamnaest tvornica konzervi, od čega dvanaest na Jadranu. Njegove tvornice konzervi bile su raspršene od talijanskih Grada i Duina, preko Izole, Fažane, Komiže, Korčule, Vele Luke, Trpnja, Makarske, Postira pa do Čapljine. Kuriozum je da je poduzetni Čeh tri tvornice sardina podigao i debelo na kontinentu: u Žalhosticama i Suchdolu na Odri u Češkoj te u Mszani Dolnoj u poljskoj Galiciji. Varhánek je praktički sam na noge osovio jednu važnu industrijsku granu Dalmacije i Istre. A opet, potpuno je zaboravljen, nigdje mu nema ni spomena, ni u jednom od tih gradića nema čak ni ulicu ili memorijal.

Rodna dimenzija

U vremenima kad još nema zamrzivača i struje, industrija konzervirane ribe morala je biti što bliže mulu, operativnom doku i ribarici, da se riba ne bi pokvarila. To objašnjava zašto tvornice niču čak i u malenim, zabačenim sredinama, poput otoka Unije i Suska. To također objašnjava zašto je od samog početka konzerviranje ribe – ženska industrija. U malim ribarskim zajednicama muškarci ribare, a žene rade u fabrici i konzerviraju ulov muškaraca. U većini tih sredina, tvornica je konzervi prvo mjesto gdje žene mogu samostalno raditi i zarađivati, a to znači agens ženske ekonomske emancipacije.

Ta rodna dimenzija tvornica tema je nekoliko tekstova u knjizi, uključujući one Tanje Petrović, Ive Kosmos, Marija Borovičkić i Lee Vene. Znanstvenice analiziraju radnička ženska iskustva u Lošinju, Cresu i Veloj Luci. Rad u tvornici konzervi pri tom se pokazuje kao socijalno proturječan. Taj je posao fizički neugodan i težak. Skopčan je uz ledenu vodu, pothlađenost, porezotine od lima. Samim tim, taj je posao i socijalno niže rangiran, što vrijedi i za zajednice u kojima se klasna razdjelnica prepletala s etničkom. U Kaliforniji tako u tvornicama konzervi rade Dalmatinke i Sicilijanke. Bizetova je Karmen kao Romkinja u Sevilli možda mogla raditi u tvornici duhana, ali u Rovinju ne bi. U Rovinju su do 1945. u tvornici duhana radile socijalno više stratificirane talijanske radnice, a društveno nižim Slavenkama bila je namijenjena tvornica ribe. Nakon Drugog svjetskog rata u istim su istarskim i kvarnerskim tvornicama ribe često radile doseljenice iz ruralne Jugoslavije: iz Bosne, Korduna, Like. Tvornica ribe sve je vrijeme utočište za žene prebjegle od patrijarhalnog diktata: za razvedene, samohrane majke, raspuštenice, žene “lošeg morala”. To kreira percepciju radnica riboprerade kao “kurvi”. Žene iz tvornice ribe imaju u rodnoj stratifikaciji još jednu otegotnu okolnost. Naime, vonj. Desetine zapisa bivših radnica koje knjiga donosi pokazuju kako je za žene iz tvornica stalni problem bio smrad: miris plave ribe uvlačio se u pore kože i odbijao muškarce koji su kazivali da radnice vonjaju na ribu. U Cresu su im spjevali i podrugljivu pjesmicu: Le mule dalla fabbrica/le se pretende belle/ma la spuzza de sardelle/che vizin no se pol star… (Cure iz tvornice/Prave se ljepotice/Ali od smrada sardina/Blizu im ne možeš stat…)

Godine 1945. John Steinbeck će objaviti svoj slavni roman “Cannery Row” u kojem dokumentira život radništva u kalifornijskim tvornicama konzervi u Monterreyu. Roman je objavljen posljednje godine Drugog svjetskog rata, koji je po mnogo čemu bio kruna epohe ribljih konzervi: masa ljudi pod mobilizacijom koje je trebalo nahraniti jamčila je postojanu potražnju za konzervama. U SAD će, međutim, već do 60-ih riblje konzerve zaći za zenit. Ranih 60-ih jedno je istraživanje američke gospodarske komore pokazalo da su konzumenti ribljih konzervi mahom sirotinja, i – u natprosječnom postotku – Afroamerikanci. Kako javne narudžbe jenjaju, tako i industrija konzervi San Pedra i Monterreya gasne. Neke prelaze na proizvodnju hrane za kućne ljubimce. Posljednja će se američka tvornica ribljih konzervi zatvoriti 2010.

Komunistička će Jugoslavija, dakako, prvih poslijeratnih desetljeća još biti daleko od tog standarda. To je siromašna zemlja s puno manualnog rada, s velikom i brojnom vojskom koja treba konzerviranu hranu. Njemački povjesničar Heike Karge piše, doduše, o poslijeratnim mukama istarskih tvornica koje su se našle u novoj državi, izgubile dobavne kanale i talijansko tržište, ali i znatan dio sirovinske baze, jer je glavnina rovinjskih ribara optirala za Italiju. No, tijekom 50-ih industrija se konzervi konsolidira i čini 13% jugoslavenskog agroindustrijskog izvoza. Samo Portugal i Maroko proizvode više konzervirane ribe od FNRJ.

Tijekom 60-ih, međutim, počinje oprečni trend. U trenutku kad se drugdje u Jugoslaviji druga industrija masovno širi, tvornice ribljih konzervi počinju se gasiti postupno.

Nekoliko je razloga za to. Prvi je – paradoksalno – elektrifikacija. Dolazak struje omogućio je zamrzavanje ribe, a to je značilo da tvornice više nisu morale biti tik uz ribarske gatove: to dovodi do okrupnjavanje proizvodnje pa se gase tvornice na malim, izoliranim otocima, poput Suska i Unija. Drugi je razlog promjena prehrambenih stilova: u sad već imućnijoj Jugoslaviji na sardine se, kao i u SAD-u, gleda kao na hranu za manualce, studente i sirotinju.

Ipak, jadranska industrija ribe vjerojatno bi poživjela i dalje da se nije dogodila Promjena Svih Promjena, veliki prasak koji je redefinirao čitav istočni Jadran kakav je danas: a ta je Majka Svih Promjena bio – turizam.

Propuh u halama

Od 60-ih godina, a pogotovo od trenutka kad je 1965. dovršena jadranska magistrala, cijela se jadranska ekonomija okreće prema turizmu. Kako turizam narasta, tako se tvornice ribljih konzervi sve više susreću s novim, dotad nezapamćenim problemom: nedostatkom radne snage. Lagodniji i unosniji poslovi u turizmu bili su lokalnim djevojkama privlačniji od ledene vode, propuha u halama, oštrog lima i malih tvorničkih plaća. A kako turizam postupno postaje jadranska monokultura, tako su postojeće tvornice ribe sve više smetnja. Smetaju vizuri. Smeta njihov vonj. Ribarski operativni dokovi smetnja su nautičkom turizmu. Lokalne zajednice sve su sklonije tome da se riješe smrdljivih dimnjaka u ime cimmer fraja. Od 60-ih, fabrike se gase jedna za drugom. Do početka 1990-ih radit će ih još samo osam. Preostale će se u 90-ima naći na udaru još dvaju dodatnih kaštiga, jednog koji je priredila priroda, drugog koji je priredilo društvo. Sredinom 90-ih jadranski će ribari na svojoj koži doživjeti isti onaj kapric prirode koji je 1880-ih uništio bretonsku, a raspirio jadransku industriju plave ribe. Sardela je migrirala drugdje, njezina se biomasa u samo nekoliko godina misteriozno svela na trećinu, sa 900.000 na 300.000 tona. Tome, dakako, treba dodati i hrvatsku privatizaciju 90-ih. Neki od najmračnijih aktera te privatizacije upleli su se i u priču o sardinama: recimo Miroslav Kutle, koji je privatizirao i do (privremenog) stečaja dotjerao rovinjsku Mirnu.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.

Autor: Jurica Pavičić

email iconKontaktirajte nas
Opreativni program za pomorstvo i ribarstvo