U vrijeme kada se sve češće govori o utjecaju klimatskih promjena na morske ekosustave, postavlja se važno pitanje: može li se priroda sama prilagoditi? Drugim riječima, može li morski svijet odgovoriti na nove uvjete tako da se vrste prilagode promjenama u okolišu i nastave zajedno funkcionirati na način koji osigurava opstanak cijelog sustava? Odgovor na to pitanje možda ne leži u budućnosti, već u prošlosti.
Znanstvenici su proučavali više od 70.000 fosila školjkaša iz Jadranskog mora, koji su živjeli u različitim klimatskim uvjetima tijekom posljednjih 125.000 godina. Njihova otkrića nude vrijedan uvid u otpornost mora na velike promjene i smjernice za buduće upravljanje morem i obalnim područjima.
Prirodni arhivi: školjke kao svjedoci prošlih mora
Fosili pronađeni u sedimentnim slojevima Jadranskog mora nisu samo tragovi izumrlih organizama, oni su stvarni zapisi o uvjetima koji su vladali u različitim razdobljima Zemljine povijesti. Ti slojevi potječu iz vremena kada je razina mora bila znatno niža (tijekom ledenih doba), ali i iz toplijih razdoblja, kada se razina mora podizala.
Analizom ovih fosilnih ostataka znanstvenici su otkrili da su se zajednice morskih školjkaša tijekom vremena mijenjale u skladu s klimatskim uvjetima. Tijekom hladnijih razdoblja smanjivao se broj vrsta koje vole toplije more (termofilne vrste), dok su se u toplijim razdobljima te iste vrste ponovno pojavile i proširile u velikom broju. Ova sposobnost ekosustava da se nakon velikih promjena ponovno uspostave i stabiliziraju poznata je kao ekološka otpornost.
Snaga otpornosti: kako se priroda prilagođavala?
Usporedbom triju velikih klimatskih razdoblja: posljednjeg međuledenog doba (prije oko 125.000 godina), posljednjeg ledenog doba (prije oko 18.000 godina) i današnjeg toplijeg razdoblja (međurazdoblje holocena), znanstvenici su uočili da su se morske zajednice prilagođavale promjenama u klimi, ali su se, kad bi se uvjeti ponovno stabilizirali, često vraćale na sličan sastav kao prije. Zajednice iz toplijih razdoblja bile su bogate vrstama koje danas nalazimo u toplijim dijelovima Sredozemlja, poput školjkaša Lentidium mediterraneum ili Chamelea gallina. Tijekom hladnijih razdoblja, ove vrste su nestajale ili se povlačile na jug, dok su ih zamjenjivale vrste koje su inače karakteristične za hladnija mora Atlantskog oceana.
Zanimljivo je da se s povratkom topline u holocenu (razdoblju u kojem i danas živimo), ponovno uspostavila slična zajednica kao i u prijašnjem toplom razdoblju. Prema tome može se zaključiti da su obalne zajednice imale sposobnost prilagodbe i obnavljanja tijekom vremena, pod uvjetom da su se promjene događale dovoljno sporo i umjereno.
Današnji pritisci nadmašuju prirodne granice
Za razliku od prošlosti, promjene u okolišu danas se odvijaju znatno brže, ne tijekom tisuća godina, već u svega nekoliko desetljeća, što prirodnim sustavima ostavlja vrlo malo vremena za prilagodbu. Glavni uzročnici tog ubrzanja su ljudske aktivnosti, poput sagorijevanja fosilnih goriva, krčenja šuma i intenzivne industrijalizacije, koje povećavaju koncentraciju stakleničkih plinova u atmosferi i potiču globalno zatopljenje.
Uz sve izraženije zagrijavanje mora, Jadransko more dodatno je opterećeno i nizom drugih izazova: onečišćenjem, prekomjernim izlovom, širenjem invazivnih stranih vrsta te ubrzanom urbanizacijom obalnog područja.
Zajednički učinak tih čimbenika sve više narušava prirodnu ravnotežu morskih zajednica, čineći ih osjetljivijima i ranjivijima nego ikad prije. Primjerice, u Jadranu su zabilježene promjene u staništima mediteranskog kamenog koralja (Cladocora caespitosa), koji je osobito osjetljiv na povišene temperature i zakiseljavanje mora (proces u kojem more apsorbira ugljični dioksid iz atmosfere, što snižava pH vrijednost i otežava stvaranje vapnenačkih struktura). Koralji sve češće blijede i ugibaju, što je jasan znak da čak ni najotpornije morske vrste više ne uspijevaju držati korak s ubrzanim promjenama. Takvi prizori upozoravaju na hitnu potrebu za smanjenjem pritiska na morski ekosustav i očuvanjem njegove prirodne ravnoteže.
Pogled prema budućnosti: što nas uči prošlost?
Lekcije iz prošlosti jasno pokazuju da je otpornost morskih ekosustava usko povezana s očuvanjem njihove raznolikosti, prirodne dinamike i staništa. Kada betoniramo obale, isušujemo močvare ili zagađujemo more, narušavamo upravo one prirodne procese koji omogućuju ekosustavima da se oporave i prilagode. Zato je od ključne važnosti štititi obalna područja, prijelazne zone između kopna i mora koje karakterizira vrlo visoka biološka raznolikost i koje obuhvaćaju neka od najbogatijih i ekološki najvrjednijih staništa u cijelom morskom ekosustavu. Upravo ta područja imaju ključnu ulogu u obnavljanju morskih zajednica i očuvanju prirodne ravnoteže.
U tom procesu neizostavna je i uloga lokalnih zajednica. Njihovo znanje o prostoru u kojem žive i njihova povezanost s morem mogu biti snažan temelj za stvaranje održivih i učinkovitih rješenja. Danas se održivi razvoj često spominje, no da bi imao stvaran učinak, mora postati konkretan. To znači manje onečišćenja, odgovornije upravljanje morskim resursima i prestanak praksi koje dugoročno narušavaju zdravlje mora. Znanstvena saznanja, poput onih iz ovog istraživanja, jasno pokazuju da priroda ima sposobnost oporavka, ali samo ako joj damo prostor i vrijeme.
Na kraju, ovo istraživanje nije samo pogled u prošlost, već poziv na promjenu u sadašnjosti. Priroda je pokazala da zna kako se prilagoditi. No, današnje promjene dolaze brže i snažnije nego ikad prije, a pritisci su izravna posljedica ljudskih aktivnosti. Prepoznamo li to na vrijeme i počnemo djelovati u skladu s prirodnim ritmovima, Jadransko more može ostati dom bogatog i raznolikog života, ne samo za nas, već i za generacije koje dolaze.
doc. dr. sc. Jelena Lončar
Izvor:
Scarponi, D., Nawrot, R., Azzarone, M., Pellegrini, C., Gamberi, F., Trincardi, F., & Kowalewski, M. (2022). Resilient biotic response to long‐term climate change in the Adriatic Sea. Global Change Biology, 28(13), 4041-4053.
