Sredozemlje je regija iznimno bogata prirodnim vrijednostima, kulturnom baštinom i krajolicima velike raznolikosti. Zahvaljujući toploj (suptropskoj) klimi, složenom reljefu koji uključuje planine, otoke i obalna područja, te višestoljetnoj povezanosti čovjeka s prirodom, na ovom području su se razvili jedinstveni ekosustavi visoke biološke raznolikosti. U njima živi oko 20 % svjetskih biljaka i brojni endemske vrste koje ne postoje nigdje drugdje na svijetu. Ipak, ova iznimna raznolikost sve je ugroženija zbog klimatskih promjena koje, zajedno s urbanizacijom, turizmom, poljoprivredom i zagađenjem, stvaraju niz pritisaka na biljne i životinjske vrste te cijele ekosustave.
Istraživanja pokazuju da se Mediteran zagrijava čak 20 % brže od svjetskog prosjeka, što ga čini posebno osjetljivim na posljedice klimatskih promjena. Sve češće pojave toplinskih valova u moru dovode do masovnog uginuća osjetljivih vrsta poput koralja i spužvi, dok na kopnu biljke i životinje pokušavaju preživjeti sve češće suše, požare i ekstremne vremenske prilike. U takvom okruženju, sposobnost prilagodbe, bilo promjenom ponašanja, genetike ili širenjem na nova područja, postaje ključno oružje prirode.
Kako se priroda prilagođava?
Klimatske promjene u Sredozemlju očituju se na više razina: porastom prosječne temperature mora i zraka, češćim i intenzivnijim sušama, promjenama u obrascima padalina, zakiseljavanjem mora, smanjenjem kisika u dubljim slojevima te sve većom pojavom ekstremnih događaja poput toplinskih valova u moru. Takvi stresori imaju izravne i neizravne učinke na ekosustave, koji već trpe posljedice dugotrajne degradacije zbog urbanizacije, turizma, poljoprivrede, prekomjernog ribolova i unošenja invazivnih vrsta. U tom kompleksnom okruženju, važno je razumjeti na koje se načine vrste i zajednice pokušavaju prilagoditi novim uvjetima, koje su njihove granice otpornosti, ali i kako ljudske aktivnosti mogu olakšati ili otežati te procese.
Priroda ima više načina da odgovori na promjene koje dolaze, a klimatske promjene napreduju sve brže. Postoje tri glavna puta kojima se živi svijet pokušava prilagoditi: kroz fiziološke promjene, poznate i kao aklimatizacija, zatim genetske prilagodbe, i na kraju, promjene u prostornom rasprostranjenju vrsta, kada se organizmi sele u druga područja s povoljnijim uvjetima za život.
Brzina prilagodbe među vrstama može se znatno razlikovati. Primjerice, plankton, sitni organizmi koji plutaju u moru, ima vrlo kratke životne cikluse i mogu se brzo prilagoditi. S druge strane, dugovječne vrste poput koralja Paramuricea clavata i Corallium rubrum, koje mogu živjeti više od 100 godina, te mediteranska stabla poput hrasta crnike (Quercus ilex) i alepskog bora (Pinus halepensis), koja često dožive 200 do 300 godina, prilagođavaju se puno sporije. Budući da im treba više vremena da razviju novu generaciju, sporije reagiraju na promjene okoliša, poput porasta temperature, dugotrajnih suša ili gubitka prirodnih prostora u kojima obitavaju.
Također, prilagodba se može dogoditi na razini pojedinca, kroz promjene u načinu funkcioniranja tijela, ponašanju ili tempu razvoja, sve kako bi organizam preživio u nepovoljnim uvjetima. Na razini cijele vrste, riječ je o genetskim promjenama koje se prenose kroz generacije i pomažu populaciji da opstane. No upravo tu nastaje problem: brzina kojom se klima mijenja često je veća od sposobnosti spororastućih organizama da se prilagode na vrijeme. Zato znanstvenici sve češće naglašavaju važnost genetske raznolikosti, razlike unutar iste vrste koje povećavaju izglede za preživljavanje. Očuvanje te raznolikosti danas je ključno za dugoročnu otpornost prirode.
Uloga mikroorganizama u prilagodbi
U posljednje vrijeme raste zanimanje za mikroorganizme, sićušna, oku nevidljiva bića poput bakterija i gljivica koja žive u tlu, vodi, pa čak i unutar drugih organizama. Mikroorganizmi koji žive u bliskom odnosu s biljkama, životinjama ili algama tvore zajednicu poznatu kao mikrobiom, a organizam kojem pripadaju naziva se domaćinom. Iako ih ne primjećujemo, mikroorganizmi tiho i učinkovito sudjeluju u očuvanju zdravlja prirode, a često i u njezinoj sposobnosti da izdrži promjene koje donosi sve topliji i nestabilniji okoliš.
U kontekstu klimatskih promjena, mikrobiomi su sve važniji jer izravno pomažu svojim domaćinima da se bolje nose s ekstremnim uvjetima poput suše, toplinskog stresa, zagađenja i bolesti. U šumama hrasta crnike i alepskog bora, znanstvenici su primijetili da se nakon suša i požara mikrobiološki sastav tla mijenja. U takvim uvjetima broj bakterija opada, dok gljivice, osobito mikorizne, koje žive u zajedništvu s korijenjem biljaka, postaju sve brojnije. Te gljivice pomažu biljkama da učinkovitije apsorbiraju vodu i hranjive tvari iz tla i ujedno im omogućavaju da bolje podnose sušne uvjete.
Također je uočeno da gram pozitivne bakterije, koje imaju deblju i otporniju staničnu stijenku, postaju češće u suhim i oštećenim tlima, dok gram negativne vrste, koje su osjetljivije, nestaju. Ovakva promjena u sastavu mikrobioma odražava se na cijeli ekosustav, jer zdrav mikrobiom znači veću otpornost tla, a time i veću otpornost biljaka.
U morskom okolišu, mikrobiomi koji žive u bliskom odnosu s koraljima i spužvama imaju ključnu ulogu. Svojim domaćinima pomažu da se lakše nose s izazovima poput zagrijavanja i zakiseljavanja mora. Primjerice, kod koralja Paramuricea clavata, promjene u sastavu mikrobioma tijekom toplinskih valova mogu utjecati na to hoće li kolonija preživjeti ili uginuti. Spužve, s druge strane, pokazuju visoku sposobnost prilagodbe upravo zahvaljujući stabilnom, ali fleksibilnom mikrobiomu koji im pomaže u filtraciji, obrani od bolesti i razgradnji hranjivih tvari.
Iako su još uvijek premalo istraženi, mikroorganizmi postaju sve važniji saveznik u očuvanju prirode. Njihova sposobnost da se brzo prilagode i podrže otpornost većih organizama čini ih ključnim dijelom strategija za suočavanje s klimatskim promjenama, kako na kopnu, tako i u moru.
Što čini ekosustave otpornima?
Važno je istaknuti da se reakcije na klimatske promjene ne događaju samo na razini pojedinih vrsta, već i cijelih zajednica i staništa. Ekosustavi u kojima različite vrste djeluju u međusobnoj ravnoteži, poput livada posidonije, koraljnih grebena, raznolikih šuma ili poljoprivrednih područja koja istovremeno omogućuju proizvodnju hrane i očuvanje prirodnih vrijednosti, često pokazuju veću otpornost na promjene i vanjske pritiske, pod uvjetom da ih prethodno nije narušila ljudska aktivnost. Otpornost ekosustava znači da on i dalje može normalno funkcionirati, zadržati svoj sastav i biološku raznolikost čak i kad se uvjeti u okolišu promijene. Za otporan ekosustav važno je da u njemu postoji raznolikost vrsta, dobra međusobna povezanost, stabilan lanac ishrane te prisutnost tzv. ključnih vrsta, onih koje imaju posebno važnu ulogu u održavanju ravnoteže i funkcije cijelog sustava.
Povezivanje prirodnih staništa kao put prema zdravijim ekosustavima
Jedan od izazova u planiranju mjera zaštite prirode u Sredozemlju jest fragmentiranost staništa i izoliranost populacija. Zbog urbanizacije i promjena korištenja zemljišta, mnoge vrste više nemaju mogućnost slobodnog kretanja prema sjevernijim ili hladnijim područjima, što je često ključan mehanizam prirodne prilagodbe. U tom kontekstu, koncept povezivanja zaštićenih područja i stvaranja ekoloških koridora dobiva na važnosti. Umrežena staništa omogućuju migraciju, razmjenu genetskog materijala i obnovu degradiranih populacija, čime se povećava otpornost cijelog ekosustava. Ovakvi pristupi zahtijevaju suradnju između država, sektora i razina upravljanja, kao i jačanje lokalnih kapaciteta i uključivanje zajednica.
Na kraju, pitanje prilagodbe bioraznolikosti klimatskim promjenama u Sredozemlju ne može se odvojiti od šireg konteksta društveno-ekonomskih aktivnosti. Turizam, ribarstvo, poljoprivreda i infrastruktura neizbježno oblikuju prostor i prirodu, ali istodobno ovise o njenoj stabilnosti. Zato je važno razvijati strategije koje integriraju očuvanje prirode u sektorske politike, uz korištenje tzv. prirodnih rješenja, te aktivnosti koje istodobno doprinose zaštiti okoliša i smanjenju klimatskih rizika. Primjeri uključuju obnovu močvarnih područja radi zaštite od poplava, sadnju autohtonih šuma radi hvatanja ugljika ili održivo ribarstvo temeljeno na znanstvenom praćenju.
Promjena svijesti kao temelj održive budućnosti
Prilagodba prirode klimatskim promjenama u Sredozemlju moguća je, ali zahtijeva promjenu načina razmišljanja: od reaktivnog prema proaktivnom, od sektorskog prema integriranom, i od kratkoročnog prema dugoročnom planiranju. To je proces koji traži suradnju između edukacije, znanosti, politike i lokalnih zajednica, ali prije svega podizanje razine svjesnosti da je priroda naš najvažniji saveznik u suočavanju s izazovima budućnosti.
Doc. dr. sc. Jelena Lončar
Izvor:
Aurelle, D., Thomas, S., Albert, C., Bally, M., Bondeau, A., Boudouresque, C.F., Cahill, A.E., Carlotti, F., Chenuil, A., Cramer, W. and Davi, H., 2022. Biodiversity, climate change, and adaptation in the Mediterranean. Ecosphere, 13(4), p.e3915.
