U dinamičnom svijetu morskih ekosustava, sitne pelagične ribe poznatije kao “mala plava riba”, predstavljaju ključnu kariku u hranidbenoj mreži- kompleksnom sustavu prehrambenih odnosa u moru. One povezuju mikroskopske organizme poput fitoplanktona (mikroskopske biljne alge koje provode fotosintezu i temelj su morskog lanca ishrane) i zooplanktona (sitne životinjice koje se hrane fitoplanktonom i čine osnovnu hranu mnogim ribama) s većim predatorima poput skuša, tuna, sabljarki, pa sve do dupina. Znanstvenici ovu poziciju nazivaju “wasp-waist” jer se mala plava riba nalazi točno u središtu hranidbene mreže i regulira brojnost planktona ispod sebe i ujedno služi kao hrana za veće organizme. Ako se brojnost ovih riba naglo promijeni, cijeli ekosustav može se brzo poremetiti, i to u oba smjera: dolje prema planktonu i gore prema grabežljivcima.
U Jadranskom moru, ključni predstavnici skupine poznate kao „mala plava riba“ su srdela (Sardina pilchardus), inćun (Engraulis encrasicolus) i papalina (Sprattus sprattus). Te male pelagične vrste, koje se kreću u velikim jatima i imaju karakterističnu plavkasto-srebrnkastu boju, čine većinu riblje biomase u otvorenim vodama Jadrana. Iako ih često doživljavamo kao skromne i svakodnevne, njihova uloga u morskom ekosustavu izuzetno je važna. One su neizostavna poveznica između mikroskopskih organizama poput planktona (mikroskopski slobodno plutajući organizmi), i većih morskih grabežljivaca te osiguravaju učinkovit prijenos energije kroz hranidbeni lanac.
Njihova brojnost, brz životni ciklus i osjetljivost na promjene u okolišu čine ih iznimno pouzdanim indikatorima – odnosno pokazateljima koji odražavaju ekološke promjene i stanje morskog ekosustava. Visok nutritivni sadržaj ovih vrsta dodatno naglašava njihovu vrijednost, ne samo u ljudskoj prehrani, već i u održavanju biološke raznolikosti jer su osnovna hrana mnogim komercijalno važnim i zaštićenim vrstama.
Kako znamo čime se ribe hrane?
Kako bi otkrili čime se ribe hrane znanstvenici koriste kombinaciju metoda koje se međusobno nadopunjuju. Prva je analiza sadržaja želuca koja otkriva što je riba nedavno pojela, dajući trenutnu „fotografiju” njezina zadnjeg obroka. Ova metoda omogućuje precizno prepoznavanje nedavno konzumiranog plijena, ali pruža isključivo kratkoročan uvid u prehranu jer obuhvaća samo trenutačni sadržaj želuca. Druga je metoda analiza stabilnih izotopa, osobito dušika (15N) i ugljika (13C). Ona omogućuje dublje razumijevanje prehrane kroz dulje razdoblje jer se izotopi ugrađuju u tkivo riba i reflektiraju njihove dugoročnije prehrambene obrasce. Više vrijednosti 15N ukazuju na prehranu plijenom s viših trofičkih razina (npr. zooplankton ili manje ribe), dok 13C pomaže u određivanju izvora hrane razlikujući obalna, pridnena i područja otvorenog mora.
Korištenjem navedenih metoda znanstvenici su došli do zanimljivih otkrića o načinu i preferenciji prehrane male plave ribe.
Iako se sve tri vrste većinom konzumiraju plankton, razlike u načinu prehrane i odabiru hrane omogućuju im da mirno dijele isti morski prostor bez velike konkurencije.
Papalina je pravi specijalist za plankton. Najviše voli jesti sitne zooplanktonske račiće, poput Microcalanus i Calanus. Ovakva prehrana odlično funkcionira u područjima bogatim hranjivim tvarima, primjerice u sjevernom Jadranu, gdje rijeka Po donosi obilje hranjivih tvari. No, u siromašnijim područjima poput južnog Jadrana, ova ovisnost može postati problem jer papalina nema mnogo drugih opcija.
Srdela je prilagodljivija. Osim zooplanktona, može jesti i čestice organske tvari iz vode, poznate kao POM (engl. particulate organic matter), a kako raste, sve više konzumira i fitoplankton (mikroskopske alge). Ova raznolikost u prehrani omogućuje joj da opstane u različitim uvjetima, čak i kad planktona nema u izobilju.
Inćun pokazuje najveću prilagodljivost. Iako je poznat kao mesojed koji jede zooplankton, istraživanja su otkrila da može lako prijeći na biljnu prehranu (fitoplankton), kada je to potrebno. U nekim fazama razvoja jede obje vrste hrane i biljne i životinjske gotovo podjednako. Ova prehrambena prilagodljivost čini ga otpornijim na promjene u okolišu, kao što su klimatske promjene ili smanjenje količine planktona.
Upravo zbog tih razlika u prehrambenim strategijama, ove tri vrste uspijevaju koegzistirati u istom prostoru, bez značajnog preklapanja u korištenju izvora hrane, što je važno za održavanje stabilnosti morskih zajednica. Takva ekološka raznolikost unutar „male plave ribe“ jedan je od razloga zašto Jadransko more, unatoč svojoj relativno maloj površini, ima tako dinamičan i bogat ekosustav.
Prehrambene navike ovih vrsta razlikuju se ovisno o geografiji Jadrana. U sjevernom Jadranu, gdje rijeka Po donosi obilje hranjivih tvari, planktona ima u izobilju i ribe imaju širi izbor hrane. U južnom Jadranu, koji je siromašniji hranjivim tvarima, izbor postaje ograničen. U tim uvjetima papalina i srdela više se oslanjaju na jednostavno dostupne izvore, poput organske tvari, dok inćun pokazuje najveću prilagodljivost i lakše prelazi na alternativnu prehranu, što mu daje prednost u promjenjivom okolišu.
Također, kako ribe rastu, mijenja se i njihova prehrana što se naziva ontogenetski pomak. Veće papaline prelaze na krupnije planktonske organizme, dok srdele i inćuni razvijaju sposobnost filtriranja sitnijih čestica, uključujući i fitoplankton. Kod inćuna je posebno zanimljivo što se s vremenom sve više oslanja i na biljne izvore hrane, što dodatno potvrđuje njegovu iznimnu ekološku prilagodljivost. Klimatske promjene, zagrijavanje mora i smanjenje primarne proizvodnje, posebno fitoplanktona i zooplanktona, ozbiljno narušavaju krhku ravnotežu pelagičnih zajednica Jadrana. Znanstvena istraživanja pokazuju da su populacije papaline i srdele posljednjih desetljeća u padu, dijelom zbog sve manjih količina hrane. Inćun, kao vrsta s većom prehrambenom prilagodljivošću, zasad pokazuje trend rasta.
Ako se trenutačni uvjeti nastave, s porastom temperature mora, smanjenjem dostupnosti hranjivih tvari i općim padom primarne proizvodnje, inćun bi mogao postati dominantna vrsta među Jadranskom malom plavom ribom. Iako to može zvučati kao prirodna prilagodba, takva promjena mogla bi izazvati lančane reakcije u cijelom ekosustavu. Mnoge druge morske vrste, uključujući grabežljivce, ovise upravo o papalini i srdeli kao izvoru hrane. Gubitak jedne vrste u hranidbenom lancu može imati posljedice koje nije lako predvidjeti.
Zato je važno gledati širu sliku i ne fokusirati se samo na brojnost ribljih populacija, već pratiti i promjene u njihovim izvorima hrane, zajedno s fizičko-kemijskim svojstvima mora, temperaturi, salinitetu i razini kisika – jer svi ti čimbenici zajedno oblikuju stanje i otpornost morskog ekosustava. Tek povezivanjem svih tih podataka može se steći cjelovit uvid, razumjeti funkcioniranje ekosustava i na vrijeme prepoznati znakove narušene ravnoteže.
Iako su male i na prvi pogled neprimjetne, papalina, srdela i inćun imaju presudnu ulogu u morskoj hranidbenoj mreži. One su tihi posrednici između mikroskopskog svijeta planktona i većih morskih bića, riba, ptica i sisavaca. Njihova prisutnost, ponašanje i prehrana odražavaju stanje cijelog mora.
Briga o maloj plavoj ribi nije samo zaštita jedne skupine riba već je briga o cijelom Jadranskom ekosustavu. Njihova sudbina neraskidivo je povezana s budućnošću morskog svijeta, jer upravo one povezuju temeljne i vršne dijelove hranidbene mreže.
U svijetu koji se ubrzano mijenja, razumijevanje života i prehrambenih navika male plave ribe više nije stvar znatiželje, već nužnost. Jer kada one nestanu, ne nestaje samo izvor hrane za veće vrste, nestaje ravnoteža cijelog morskog sustava. Zato, ako zaštitimo njih, čuvamo i Jadran kakvog poznajemo, živ, bogat i uravnotežen, za generacije koje dolaze.
Doc. dr. sc. Jelena Lončar
Izvor:
Fanelli, E.M.A.N.U.E.L.A., Da Ros, Z., Menicucci, S., Malavolti, S., Biagiotti, I., Canduci, G., De Felice, A. and Leonori, I., 2023. The pelagic food web of the Western Adriatic Sea: a focus on the role of small pelagics. Scientific Reports, 13(1), p.14554
